četvrtak, 8. lipnja 2017.

The Handmaid's Tale

Ima knjiga koje izazivaju neviđenu tjeskobu dok ih čitate, a Sluškinjina Priča je jedna od njih. Govori o novom, totalitarnom društvenom poretku u državi Gilead koja nastane raspadom SAD-a. 




Grupa ljudi koja sebe naziva Sons of Jacob u građanskom ratu preuzima vlast i vraća se natrag onome što nazivaju biblijskim vrijednostima. Žene prvo gube poslove, zatim im se blokiraju bankovni računi, a nakon toga im se zabranjuje čitanje i pisanje. Većina ljudi je sterilna tako da žene koje su već rodile zdravu djecu postaju u očima lidera ovog poretka spasiteljice ljudskog roda. U posebnim ustanovama takve žene koje nazivaju Sluškinjama, Tetke treniraju za poslušnost i novi život u kojem je od velike važnosti ceremonija.


Ceremonijom su nazvali silovanje od strane muškarca kojem je sluškinja dodijeljena, mehaničko jebanje s ciljem začeća kojem prisustvuje i njegova žena. Ako sluškinja rodi, u tom je kućanstvu sve dok beba više ne mora sisati. Nakon toga je šalju drugome muškarcu, naravno pripadniku elite, jer muškarci iz nižih slojeva društva ženu mogu imati samo ako im se dodijeli, i to ne Sluškinju. Razmnožavanje je dozvoljeno samo pravim vjernicima.



Poslušnost je osim oduzimanjem financijske slobode, i slobode uopće, osigurana puškama, i strogim kaznama koje uključuju mutilacije, jer čak i najvrijednijim ženama, Sluškinjama, ne trebaju oči ili ruke za reprodukciju.



Ako vam se čini užasno, užasno je. Nadam se da ćete pogledati seriju, i pročitati knjigu. Nadam se da ćete se naljutiti, da će se sve ljudsko u vama pobuniti. Nadam se da ćete razmisliti o tome koliko je ovakav jedan scenarij moguć, da ćete osvijestiti koliko je krhka sloboda, koliko su krhka naša prava, koliko bi lako bilo uništiti borbu svih žena prije nas. Žena koje još polovinom dvadesetog stoljeća nisu imale pravo na vlastitu kreditnu karticu. 
 

 
U trenutku tiskanja knjige 1985, radilo se o imaginarnoj budućnosti, smještenoj točno u ovaj naš trenutak u povijesti. Zanimljivo je zato i da je serija, koja je zbilja izvrsna, snimljena i emitirana upravo ove godine, kad je u Ameriku na vlast umjesto prve ženske predsjednice, došao mizogini Trump. Jedan dekret, jedan statut, par zakona uz primjenu sile, dovoljni su da se ljudima oduzme sloboda i dostojanstvo, da ih se svede na objekte.
 
Poruka Tetki Markić i njoj sličnima

No nije ovo samo priča o ženama. Ovo je priča o totalitarizmu, o religijskom fanatizmu. U ovoj priči ne stradavaju samo žene, i ženska prava. U ovoj priči stradavaju i muškarci i ljudska prava općenito. Ovo je priča o brutalnosti i nametanju vlastitih istina pod krinkom želje za boljim svijetom. Ovo je prvenstveno priča o moći i nemoći.






Ne uzimajmo zato svoje slobode zdravo za gotovo. Sloboda da živimo život po svome je ono najdragocjenije što imamo. 

A ako se desi neko sranje, nadajmo se da će uvijek biti hrabrih ljudi koji će pružati otpor. 


Now there has to be an us, because now, there is a them.





četvrtak, 10. studenoga 2016.

Apokalipsa

Jučer je nakon pobjede Trumpa na izborima nastala čitava pomutnja na Internetu. Svi su komentirali, dijelili su se raznorazni članci, palila se zastava, išlo je toliko daleko da su se ljudi počeli baviti idejom Calexita, iliti odvajanjem Kalifornije od Amerike. 

Politički sam vrlo neinformirana i poprilično naivna i neću se pretvarati da znam više nego što znam, ali ujutro kad sam vidjela da je Trump pobijedio, nije me previše začudilo. To je samo nastavak trenda, ili možda naprosto kulminacija trenda desničarstva, konzervativizma i nacionalizma kojem svjedočimo u čitavom svijetu. 

Hillary nije izgubila samo zato što je žena. Očito je da su demokrati ovaj put zabrljali i time što su umjesto Bernija izabrali nju kao kandidata. Pretpostavljam da bi Bernie pobijedio, jer mnogi glasovi za Trumpa nisu išli toliko njemu koliko protiv Hillary kao predstavnice dosadašnje politike i establishmenta u Americi.

Ovako na osnovu prvih reakcija na Trumpovu pobjedu, reklo bi se kao da će u Americi izbiti revolucija. 

  
Vjerojatnije je ipak da će priča za dan dva postati old news, Trump će u Bijelu Kuću, biti lutkica na konce onima koji zapravo konce vuku. Smirit će doživljaj i retoriku i sve će se nastaviti po starome. Američka politika će se možda malo promijeniti iznutra, a vanjska politika će im ostati ista. Bombardirat će zemlje koje imaju naftu i plin, financirat će gerile i nametati demokraciju. 


Ostaje ipak pitanje revolucije. Zašto zapravo nitko ništa ne poduzima? Danas kad imamo ne samo indicije i teorije zavjere, nego dokaze za korupciju, dokaze za modus operandi političara ovih ili onih, imamo WikiLeaks; zašto ekipa zbilja ne pukne? 

Stvar je u tome da živimo u vremenu u kojem smo svakodnevno bombardirani milijunima informacija, koje ni ne stignemo obraditi u glavama. Pustimo ih da prođu, filtrirajući koliko je moguće. Kao što se nekad rulja kontrolirala manjkom informacija, tako se danas kontrolira viškom informacija. Pročitamo jednu teoriju, ne stignemo je ni prožvakati, a već imamo u komentarima servirano 500 različitih mišljenja i pet protutekstova. Na kraju priče ostaje jedan veliki meh. Paraliza. Izostanak reakcije. 



Trumpa uspoređuju s Hitlerom, govore da je treći svjetski rat pred vratima. Činjenica je da ni Hitleri ni Trumpovi ne nastaju sami od sebe. Dese se jer je rulja spremna na njih. Trump je očiti ego triper i sajko, ali nadam se da usporedba s Hitlerom tu završava jer se ni ne usudim razmišljati o novom svjetskom ratu. Kad god pomislim na scenarij apokalipse nekako ne vidim sebe kako preživljavam. Ako pratite The Walking Dead, znat ćete o čemu pričam. Iako horor nije moj žanr, tu seriju volim. U njoj su zombiji samo kulisa. Prava priča je o ljudima koji preživljavaju, i u što se moraju pretvoriti da bi preživjeli. Ukratko, apokalipsa nije za slabiće.



Činjenica je da su ljudi liberalnih stavova naprosto manje militantni. Postaju borbeni tek kad je situacija stani-pani. Nekad naivno pomislim kako bi bilo krasno kad bi se svi ljudi kojima nije do ubijanja mogli povući u neki kutak Zemlje, pa nek se ovi drugi kolju međusobno koliko hoće. A onda se sjetim da bi takav komadić raja zasigurno trebalo braniti od ološa koji bi taj raj htio za sebe. Što znači da ne gine uzimanje oružja u ruke. 

Dakle ne preostaje ništa drugo nego čekati i vidjeti što nosi budućnost. Sjećate se one: Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska? Nikad se ne zna. Titova pionirka je završila u Bijeloj Kući, sve je moguće. 

A ako zbilja dođe do apokalipse, kao što kaže I., neka bar smrt bude bezbolna i brza.


petak, 28. listopada 2016.

Watching Kelce

Svatko gleda nekakav treš na televiziji ili na netu. Moj grijeh nisu sapunice ali volim pogledati razne reality emisije. Ono što volim kod realityja je da je, bez obzira što su dijelovi priče napisani i odglumljeni, većina reakcija stvarna. Odglumljene dijelove se lako prepozna, a neke se stvari naprosto ne mogu odglumiti. 

Mnogi tvrde da gledanje reality emisija zaglupljuje. Ne bih se složila s time. Možda zaglupljuje one koji u startu nisu previše inteligentni, ali za ljude koji vole promatrati ljude, njihovo ponašanje i reakcije, reality emisije su zakon. Osim toga, umjesto zaglupljivanja, ja bih to prije nazvala odmaranjem mozga.



Trenutno na TV-u ide Ljubav je na selu, ali to ne gledam baš svaki put. Svejedno, zanimljiva mi je ekipa koja se prijavljuje u takve emisije. Pritom ne mislim na farmere. Oni su mi jasni. Sami su negdje na selu, emisija im daje priliku ne samo da upoznaju dosta novih potencijalnih partner(ic)a, već se ekšli, te osobe za njihovu naklonost natječu. Talk about ego boost. Ako i ne uspije s ovima iz emisije, neka žena ili muškarac u selu do njihovog su gledali show. Nikad se ne zna. Možda je ljubav u susjednom selu.

Što su motivi ovih koji se dođu natjecati? Neki zbilja traže ljubav, neki promociju. Ono što je najsmješnije je što farmeri uglavnom doma prvo spraše one koji zbilja traže ljubav i koji bi im znali i htjeli pomagati na farmi. Kod starijih frajera je predvidljivo i to da uglavnom doma prvo pošalju najagresivniju ženku.

Svejedno, kod nas je sve to na finjaka. Farmeri odabranu osobu uglavnom diraju, ljube i sve ostalo nakon što je odaberu, a i to se ne prikazuje na ekranu. Kod nas ne postoji koncept dejtanja kao u Americi gdje je sasvim okej da izlazite s nekoliko osoba odjednom, što koliko ja shvaćam, uključuje što god se nudi. Ljubakanje u svakom slučaju. 

Tako da ajmo prepustiti Amerikancima dejtanje i žvaljakanje na svakom ćošku. Catching Kelce je show u kojem se po jedna žena iz svake države, dakle njih 50, natječe za jednog frajera. A frajer je dobar, i zapravo imam lagani crush na njega. Lik je mlad, zgodan, uspješan, bogat i poznat, ali to ništa ne bi značilo da ujedno nije ful simpatičan, inteligentan, duhovit, i pun života. I lagano besraman.



Da ne bi svima sve bilo previše, u prvom naletu otpada 30 žena. Imale su 60 sekundi da ostave prvi dojam i da se ili vrate doma ili presele u vilu u Los Angelesu u kojoj će živjeti do kraja emisije. Emisija je zamišljena tako da ih Travis vodi na dejtove koji uvijek uključuju nešto zabavno, od snimanja videa do nekih evenata i slično. Kvaka je u tome da na svaki dejt, cura koju on odabere vodi još cura sa sobom. Dakle ima ulizivanja. A ima bome i dosta oblizivanja. Travis se uredno ljubaka sa svima. Neovisno o tome čiji je zapravo dejt. Na kraju svake emisije jednu ili dvije cure Kelce šalje doma. 

Najjače od svega je što ama baš svaka misli da ima neka posebna kemija među njima. Kako i ne bi kad je lik kao što smo već rekli vrlo atraktivan, pod jedan. Pod dva, on se uredno svakoj posveti i u svaku se uživi. Jeste li ikad pali na šarm nekog takvog? Ja jesam, i kad sam shvatila da svaku jednako stiska, grli i ljubi ko da mu je najdraža, brzo me prošlo.


Ono što mi je ludo je da su cure stravično razočarane kad Travisa neka druga odvuče ili poljubi. Hello, došle ste u emisiju u kojoj se natječete za lika, što ste mislile, da neće dečko svaku ovjerit? Naravno da hoće. Momak je odlučio naći curu i koliko sam shvatila, trenutno je zbilja s pobjednicom emisije. Tko je ona je tajna sve dok se ne emitira zadnja epizoda, i zato što mi je lik okej, nadam se da je dobro odabrao.

Ovakve emisije mi je zabavno gledati, ali iskreno ja se ne bih mogla natjecati. To bi mi bilo previše stresno. Možda bih na svom dejtu probala ostaviti dojam, a koliko bih se mogla nametati ostatak vremena, ne znam. Prije sebe vidim kako se povlačim, nego jurišam u takvom čoporativnom napadu na lika. 



Kamere, život s nabrijanim ženama, gledanje lika kako se ljubaka sad s jednom sad s drugom, nije to lako. Najgora je ženska drama. U četvrtoj, najnovijoj epizodi, jedna se cura već raspala a on je napravio dobru odluku da je se riješi. Budimo realni, svi tražimo nekoga na koga se možemo osloniti, a ne nekoga tko se ne zna kontrolirati.



 Ima još samo 4 epizode i s guštom ću ih pogledat, jer Kelce <3.

utorak, 4. listopada 2016.

10 years softer

Prije ravno deset godina, u desetom mjesecu 2006. donijela sam najbolju odluku u svom životu: otišla sam na sat trbušnog plesa. Prethodno sam išla na jogu i pilates, ali ni u jedno ni u drugo se nisam zaljubila. Falila je kreativna komponenta koju ima ples, jedini sport koji je ujedno i umjetnost.
Trbušni ples je prije deset godina bio toliko popularan, da je doslovno iskakao iz svake dvorane i reklamirao se na svakom stupu. Niste ga mogli ne probati. 

Bez obzira, ja ni dan danas ne znam što me ponukalo da odem, jer mi se klasični trbušni sviđao samo u teoriji. I poslije deset godina ništa se nije promijenilo. Iako sam vremenom naučila cijeniti klasični orijentalni ples, još uvijek ne podnosim glazbu na koju se pleše, niti mi se sviđaju satenski šljokičasti kostimi. Od klasičnog orijentalnog volim samo drum solo. Plesačica i bubnjar, improvizacija. Vrhunac u trbušnom plesu.

Moja prva instruktorica Dunja je bila ne samo osoba koja me učila prve pokrete, nego žena koja nam je objasnila da postoji i tribal belly dance. Nakon toga mi se otvorio čitav svemir, te je uslijedilo luđačko gledanje videa na YouTube-u (koji je isto bio u svojim počecima), i praćenje scene i svega što ima veze s plesom. 

Nepovratno sam se zaljubila. Ne mogu opisati taj osjećaj, jer koliko sam tada bila pokočena, i koliko je dugo vremena trebalo da se u tijelu počnu dešavati neki pomaci, ne znam kako nisam odustala. Jednostavno duša je znala da je to to. 





Tribal fusion je još uvijek mlada plesna forma, i samo u ovih mojih 10 godina, estetika plesa a naročito kostimografije, mijenjala se nebrojeno puta. Osobno mi se nikad nisu sviđale čarape na rukama i vuna, tako da mi je drago da je ta moda prošla. Nekako, nije ni to bio moj stil.  

Zato je video koji je imao najviše utjecaja na mene bio video Urban Tribal Dance Company, u kojem su kostimi svedeni na minimum, muzika je elektronska, a pokreti su naprosto plesni. Gdje završava moderni a počinje trbušni? Ima li uopće veze, kad je sve pokret, ples, ekspresija. U životu postoje points of no return, i za mene je moment kad sam pogledala ovaj video bio takva točka. Taj dan sam se zaljubila u Tribal Fusion. 

Slijedi mala selekcija najdražih videa: 

Rachel u super sporom izdanju, kako samo ona zna.

Samantha je bila moj prvi belly dance crush, zato zaslužuje i drugi video.

Zoe je čudo, a nekako je najviše volim na ovom nastupu. 

Michelle je žena u koju sam trenutno zatelebana, volim je gledati. 

I last but not least Susan, žena koja je donijela tribal u Hrvatsku i ostavila trag na mnogim plesačicama. Fali mi svaki dan otkad je otišla. 

Kao u svakoj ljubavnoj aferi bilo je i u plesu uspona i padova. Bilo je dana kad sam htjela odustati, kad se činilo da nema smisla. Ali čak i kad sam ja htjela napustiti ples, on nije htio napustiti mene. Jer kad sam tužna, plešem. Kad sam sretna, plešem. Dok sam živa, plešem.







Nek pleše sve sa mnom kada plešem.
Nek plešu moja prošlost i moja budućnost.
Svi ti momenti kad nisam mogla plesati, 
nek plešu kada plešem.
Nek plešu moje uspomene s mojim kostima, 
nek plešu uspomene u mojim kostima, 
i moja bol neka pleše s mojom srećom.
Nek pleše sve sa mnom kada plešem. 



srijeda, 9. ožujka 2016.

Njegovo visočanstvo El Dick

Zadnjih nekoliko godina ne gledam televiziju. Odnosno gledam ako ima nešto zanimljivo, a debelo izbjegavam vijesti i politiku. Znam da zvuči naivno, jer to što ja ne pratim što se dešava u zemlji, ne znači da dešavanja neće utjecati na mene. Pokušavam se bar ne nervirati na dnevnoj bazi. Ipak, to što čujem i što dopre do mene, plaši me. Ljudi se boje terorizma i islama, a ovamo kod nas na vlasti opet oni kojima je Eva kriva za sve. Nije to daleko od hidžaba, samo čekam da se raskalaše.

Dakle, žene se čitavu povijest sustavno obuzdava, a kaže znanost da to počinje još u doba razvoja fetusa, koji da bi postao muško, doslovno mora inhibirati žensko. Sad će svi reći da sam feministica i ne volim muškarce. Kao prvo, naravno da sam feministica. Rodila sam se kao žensko, i ne mislim da su muškarci bolji od nas u startu samo zato što dolaze s visećom opremom. 

 

Kao drugo, volim muškarce. Naročito feministe. Volim muškarce koji vole i poštuju žene. Na žalost, takvih je malo. Ženska prava, ova koja formalno imamo i to samo u zapadnom svijetu, stara su tek stotinjak godina. I u glavama većine muškaraca, ta su prava donijela samo probleme. Jer žene više ne znaju svoje mjesto. A mjesto je ispod njih. U svakom smislu.

Radim u muškoj školi, i ne mogu vam reći koliko puta sam čula komentar: Fali joj kurca. Treba njoj jedan dobar kurac pa će se smirit- za bilo koju profesoricu koja taj dan nije u milosti. Umjesto da se snebivam i upozoravam kako ne smiju tako o kolegici, ja im vrlo sarkastično kažem: Naravno, kurac je rješenje za sve ženske probleme. Nije za sve, ali 90% da, nastavljaju dječaci. Kažu: žene su nervozne kad ne dobiju par mjeseci. Probaj ti ne ispraznit jaja pola dana, kažem ja. Žao mi je ako vam se ne sviđaju moje pedagoške metode. Kad toliko dugo godina radiš s testosteronom u pubertetu naučiš pričati testis jezikom.

A sad fanfare i još ponešto o njegovom visočanstvu kurcu. Kurac je nešto vrlo ružno dok visi, a vrlo lijepo kad se digne. Kurac svakako može usrećiti vaginu. Naročito vaginu u depri. Često nam fali, istina. Ali žao mi je što ću vas razočarati, kurac ipak ne rješava sva naša egzistencijalna pitanja. Da je tako jednostavno, onda bi samo kad nam prifali išle po njega. No señor Dick ne dolazi sam, dolazi u paketu s frajerom. A lik zalijepljen za Dick često donosi više problema nego ih rješava. 


sve je to kurac upakirani
  
Najgore u cijeloj priči je da su žene prihvatile sve te negativne programe: ako se ne seksaju onda su frigidne, ako se seksaju onda su kurve, ako samo ganjaju karijeru ne valja, ako su samo kućanice ne valja, ako nemaju šta za reć onda su glupače, ako imaju šta za reć onda su kučke i bolje da šute. I dobiju kurca. 

Kažu ljudi bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće. Za žene: bolje se rodit bez one stvari nego bez ljepote. Sve se ženi može oprostit osim da je ružna. Riječima jednog kolege: svaka žena je lijepa koja ima ružnu prijateljicu.

Najviše me žalosti kad žene nisu jedna drugoj podrška. Ako je muž vara prosječna žena će kriviti ljubavnicu, ne njega. Nema toga što žene nisu u stanju oprostiti muškarcu, popušiti milijun bullshit izgovora i obećanja, a sve zbog te I'm not good enough uprogramirane polazišne točke. E sad, da ne bi bilo da živim u nekom paralelnom svemiru, svjesna sam itekako da i žena ima svakakvih. Umišljenih baba koje gledaju s visoka, pokvarenih igračica, gadura samo takvih. 

Što me dovodi do prijedloga. Ajmo svi skupa lijepo zaboraviti na pičke i kurce i razmišljati o šupku. Šupak imamo i jedni i drugi. A bome šupci možemo biti i jedni i drugi. 
Ta Daaa. 
Ljudi se, dragi moji, dijele na ljude i na šupke, a ne na muškarce i žene. Zamijenimo Don't be a Dick, i Don't be a Cunt s jednim sveobuhvatnim:



četvrtak, 3. ožujka 2016.

Parole, parole, beštimije

Nisam dugo vremena bila ovoliko zauzeta da ne stižem raditi ništa osim tri stvari: ići na posao, pomalo plesati i ostatak vremena - prevoditi. Moja draga I. mi je sredila neke lekture, i kad sam prihvatila posao mislila sam da će ići brže. Naravno, išlo bi brže da je prijevod dobar. Ovako prevodim maltene sve ispočetka. Po mojoj procjeni 85% teksta moram mijenjati. E sad, prije nego počnem trešat, nek se zna da je prevođenje mukotrpan posao. Ponekad provedem po 5 sati na kompjuteru da bih prešla mizernu stranicu teksta. Provjeri ovo, provjeri ono. Sjeti se fraze, što bi moglo bolje zvučati, koji je bolji sinonim? Uz koji vražji prijedlog ide taj glagol. I pored svega toga, svjesna sam da uvijek može bolje. A ima i tih drugih, koji arogantno prevedu tekst i puste ga u svijet, uvjereni da je prijevod dobar.


Doduše, nisu prevoditelji krivi baš za sve. Kad imate original koji zvuči kao dijareja, onda osim prijevoda još morate razmišljati o tome što je pjesnik htio reći i popravljati tekst. Uglavnom nisam se ovoliko sranja načitala odavno. Patetika, proljev, prazne riječi. Riječi koje ne govore ništa. 

Prije par godina popela sam se na dubrovačke zidine sa sestrom i njenim dragim, i uzeli smo audio vodič, misleći da ćemo tako upotpuniti dojam i saznati nešto zanimljivo o Gradu. Vjerujte mi i taj audio je bio proljev. Zašto naši ljudi ne znaju normalno pisati o svojim gradovima? Zašto sve mora biti svečano, opjevano, kitnjasto? Sa zidina sam sišla a da nisam zapamtila ništa o ničemu. Tekst je bio toliko pjesnički i pompozan da ga ne možeš pratiti. To vam kažem ja koja obožavam Dubrovnik, i kojoj ne smeta malo pathosa u životu. Sva sreća pa Dubrovniku riječi nisu potrebne.

Zadnja dva mjeseca totalno sam u riječima, i kombinacijama riječi. Često nerazumljivim. Tuđim. Koje pokušavam pretvoriti u nešto probavljivo. I više nego ikad svjesna sam njihove moći i nemoći, snage ili manjka značenja. Riječi zbilja mogu biti prazne i šuplje na sve strane. Odzvanjaju s puno jeke, a ne pričaju ništa. A mogu biti i precizne, rezati poput kirurškog skalpela i bušiti srdašca. E tako precizno bi i prevoditelji trebali znati pronaći pravi izraz na jeziku na koji prevode, a ne se držati originala k'o pijan plota, pa vam Teci Savo, Dravo teci postane: Flow the Sava, flow the Drava. What the fuck?
 


A kad smo već kod fuck, kategorija riječi koja me fascinira su psovke. Odrasla sam u Dalmaciji. Mi beštimamo. Točka. Kod nas su to više poštapalice, nego psovke. I koliko god to nekima ružno zvučalo, ili se pravili fini, psovke itekako imaju svoju ulogu u jeziku. Ne kažem da vam svaka druga riječ treba biti psovka, već da su psovke terapija. Ima milijun emocija koje se ne mogu i ne trebaju drugačije izraziti. Jebi ga. 




Puno ih je teže koristiti na stranom jeziku. Probajte. Ne mislim u glavi, ne mislim kad ste sami. Kad ste s izvornim govornicima dotičnog jezika. Nije isto. Primijetila sam da se moje psovanje kad god sam bila u Španjolskoj poprilično smanjilo. Kao da mi je bilo neugodno. Ne zbog toga što koristim psovku, nego zato što sam imala osjećaj da i njima ona zvuči čudno iz mojih usta. I znate što? Mada nikad ne možemo u potpunosti biti sigurni kakav dojam ostavljamo, bila sam svjesna da ostavljam drugačiji dojam nego doma. Imala sam osjećaj da ljudi tamo misle da se ne znam ljutiti i da sam sva blaga i nježna. Čime se gubila čitava jedna ekspresivna dimenzija mene. 
 
And now if you'll excuse me, vraćam se nazad jebenom prijevodu.  





ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

Izazov, zadnji dan

Zašto pišem blog?

 

What a difference a year makes, 8760 little hours

 

Odlučila sam s izazovom završiti danas iako vam dugujem dvije teme. Teme su bile što je u mojoj torbi i kako se vidim za deset godina. S obzirom da je odgovor na jedno i drugo- nemam pojma, mislim da vas ipak nisam zakinula za ništa. Idealan dan da pokušam odgovoriti zašto pišem blog je danas, na njegov prvi rođendan.  
Blog se rodio u Madridu u momentu kad sam energetski, emotivno i mentalno bila na podu. U momentu kad mi je duša govorila - čuj me. Osluhni me. Jadnica nije više ni vrištala. Šaptala je. 

Zanimljiv mi je taj prvi post sad iz ove perspektive nakon godinu dana, jer je  doslovno iscurio iz mene u jednom dahu. Duša mi je postavila zadatak. Zadatak koji sam obavila. Pustila sam da se raspadnem kako bih se mogla nanovo sastaviti. 
 
Kad si tako dole odjednom više nemaš kuda dalje. Dok padaš, grčiš se, lamataš po zraku, boriš se, bojiš se. Ali kad si napokon na podu, više se ne boriš. Preostaje samo prihvaćanje.

Dragi moji, koncept rada na sebi je najveća zamka koju nam je smjestio ego. Ne treba raditi ništa na sebi. Treba prestati raditi sebi. Treba se prestati osuđivati, uspoređivati, opravdavati, sramiti, kriviti, očekivati. 

Duša te samo moli da živiš. Da budeš sebi prijatelj. Da jednostavno budeš što god želiš biti, jer iz biti nužno slijedi raditi, a iz raditi nužno slijedi imati. To je prirodan slijed stvari: be, do, have.




Zahvaljujući ovom izazovu prisjetila sam se da sam pisala poeziju u vremenu kad sam bila puno bliža sebi. Pitanje nije dakle zašto pišem, pitanje je zašto sam prestala? 

Ne vjerujem da ću u budućnosti pisati po post dnevno, ali ću sigurno pisati češće. Neke od tema su bile takve da se pitaš koga uopće briga. Koga briga koje je moje najdraže piće ili najdraže godišnje doba? U nekim trenucima sam se osjećala kao da pišem dnevnik, samo za razliku od dnevnika pod ključem, ovi tekstovi su out there. Svatko ih u teoriji može pročitati. I ako se nekad govorilo da papir trpi sve, što tek onda trpi Internet?

Ustrajala sam u pisanju, jer sam znala da će me dovesti do novih spoznaja. Shvatila sam da nije na meni da razmišljam što se dešava s tekstom jednom kad je napisan. Otpušten je u svemir, i umjesto da dobije na važnosti, paradoksalno gubi važnost u mom životu. U nekim trenucima dok sam pisala sam razmišljala o tom JA. Umjesto da ga doživim kao ego trip doživjela sam ga kao hir svemira. Nema druge perspektive od JA. Svatko od nas je JA i to je jedina polazišna točka koju imamo.

Život su priče. Svi smo sastavljeni od njih, od naših vlastitih remixeva svega što smo čuli, vidjeli, pročitali i proživjeli, ljudi koje smo sreli, vlastitih lajkova i hireva.  



Pišem, jer volim pričati priče. 

Lijepo je nakon godinu dana biti svjedokom vlastitog napretka. Ovaj put zapisanog, tako da nema nikakve sumnje da se desio. Prije godinu dana sam bila nesretna. Danas sam sretna. I ako mislite da su poruke u mojim postovima nerealistični mumbo jumbo, varate se. Ne mislim da će život od sad na dalje biti samo veselje i ushićenje. Takvih trenutaka će biti jednako kao prije. 

Sreća se u mom slučaju sastoji od toga da sam odlučila biti dobra prema sebi, svaki dan. 


And that makes all the difference in the world.